SIPA NOSILA FASCIKLE, A DODIK HIMNU GAZIO: Šamar državi u tri čina!

 

Uskoro će se navršiti tri mjeseca od kada je predsjednik entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, potpisivanjem spornog Ukaza, direktno prekršio ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Tim potezom ozvaničeno je nepoštivanje nadležnosti ključnih državnih institucija — uključujući Sud BiH, Tužilaštvo, VSTV i SIPA-u.

Najpogodniji trenutak za odlučnu reakciju — konkretnije, privođenje Dodika — bio je odmah nakon njegovog poteza. Umjesto toga, protekla su tri mjeseca obilježena skandalima, neodlučnošću i padom kredibiliteta državnih tijela.

Umjesto da bude izoliran na području Laktaša, kako su sugerirali neki domaći politički akteri, Dodik se slobodno kreće unutar BiH, pa čak i izvan nje. Najavljivao je putovanja, otkrivao gdje i kada će boraviti, pa i odsjedao u blizini sjedišta SIPA-e u Istočnom Sarajevu — što je dodatno ponižavajuće za institucije čija je zadaća sprovođenje zakona.

Kada je konačno došlo do pokušaja njegovog hapšenja, taj potez je ocijenjen "visokorizičnim", pa je akcija izvedena gotovo simbolično — s nekoliko inspektora koji su došli bez adekvatne podrške, noseći tek fascikle.

Sud BiH je dodatno izgubio na kredibilitetu zahtjevom za Interpolovu potjernicu, koji je bio pravno i proceduralno upitan od samog početka. Cijeli slučaj je Dodiku išao u korist.

Umjesto da bude izoliran, Dodikov krug lojalista se širi. Čak i nakon dodatnih prijava SIPA-e za nove prekršaje, državne institucije nisu uspjele pokazati autoritet. Ministar odbrane Zukan Helez pokušao je zabraniti Dodiku, Viškoviću i Stevandiću ulazak u vojne objekte, ali su oni ubrzo posjetili kasarnu Oružanih snaga i time dodatno ismijali vojni i politički vrh BiH.

Danas je jasno: čak 16 sigurnosnih i policijskih agencija u zemlji praktično su stavljene u poziciju nijemih posmatrača. Dodik, Stevandić i Višković djeluju kao da su izvan domašaja zakona.

Sve to Dodiku otvara prostor pred donošenje drugostepene presude. Svaki novi dan bez konkretne reakcije ide u njegovu korist, dok država i njene institucije tonu u sve dublju krizu autoriteta. Ukoliko izostane odlučna akcija, odgovornost će pasti na one političke snage koje su oklijevanje podržavale – ili, još gore, odobravale.