Sjećanje ne umire: 30 godina od masakra nad tuzlanskom mladošću

 

Ubijena mladost, nezaliječena rana: Tuzla pamti, Kapija plače

Tuzla, 25. maj 2025. – Trideset godina je prošlo. Trideset godina od jedne noći koja se duboko urezala u historiju Bosne i Hercegovine, i još dublje u srce svakog Tuzlaka. Tog kobnog 25. maja 1995. godine, grad se spremao za još jedno toplo proljetno veče. Ulice su bile pune mladih ljudi – smijeh, muzika, prve ljubavi, planovi za ljeto. Bilo je to veče kada je Tuzla disala punim plućima, kao da je rat, bar na trenutak, bio zaboravljen.

Ali taj trenutak sreće prekinula je eksplozija.
U 20:55 sati, granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske s planine Ozren pogodila je centar grada – Kapiju. Eksplozija je odnijela 71 život. Više od 150 mladih osoba bilo je teško ranjeno. Krv je natopila kaldrmu stare čaršije. Tuga, vrisak i tišina – sve u jednom. Grad je utihnuo. Te noći, Tuzla je ostala bez svojih sinova i kćeri. Te noći, Bosna i Hercegovina je ostala bez svoje mladosti.

Najmlađa žrtva bio je Sandro Kalesić, dječak od svega 12 godina. Imao je širok osmijeh i neostvarene snove. Njegova majka svake godine na Kapiji ostavlja cvijet i poruku – onako kako ostavljaju i roditelji, prijatelji, preživjeli. I dalje pišu, jer njihovi najmiliji nisu dočekali da odrastu, da vole, da se ostvare.

Zločin na Kapiji ostaje jedno od najmračnijih poglavlja rata u Bosni i Hercegovini. Sud Bosne i Hercegovine proglasio je generala Novaka Đukića krivim za ovaj zločin i osudio ga na 20 godina zatvora. No, Đukić se, po izricanju kazne, povukao u Srbiju. Danas, uprkos presudi, slobodno hoda ulicama – dok porodice ubijenih hodaju u tišini, s bolom koji ne prolazi.

Kapija nije samo mjesto stradanja – ona je simbol. Simbol nevine mladosti, simbol jednog grada koji je uvijek prkosio mržnji i nacionalizmu. Grad koji je i nakon tragedije pokazao da neće kleknuti. Svake godine, 25. maja, građani, učenici, preživjeli i zvaničnici dolaze na Kapiju, polažu cvijeće, čitaju imena žrtava. Sjećaju se. Obećavaju da neće zaboraviti.

Imena stradalih na Tuzlanskoj kapiji: Suzan Abulismail (15), Edina Ahmetašević (20), Elvis Alagić Enko (17) Admir Alispahić (24), Lejla Atiković (14), Asmir Bakalović (19), Adnan Beganović (16), Damir Bojkić (27), Indira Borić (36), Ilvana Bošnjaković (17), Elma Brguljak (20), Lejla Bučuk (16), Sanja Čajić (17), Selma Čaušević (17), Amir Čekić (21), Samir Čirak (18), Almasa Ćerimović (19), Zada Dedić (20), Razija Djedović (19), Amir Đapo (20), Suzana Đušić (14), Amir Đuzel (26), Muris Fatušić (15), Ago Hadžić (20), Hamdija Hakić (48), Senad Hasanović (26), Šemsa Hasičić (20), Alem Hidanović (19), Nedim Hodžić (30), Hasan Hrustanović (25), Adnan Hujdurović Kindže (18), Elvira Hurić (16), Almir Jahić Bato (18), Azur Jogunčić (24), Sandro Kalesić (2), Franc Kantor (24), Damir Kurbašić (20), Vanja Kurbegović (17), Vesna Kurtalić Veca (15), Sulejman Mehanović (28), Pera Marinović (37), Nenad Marković Nešo (19), Amira Mehinović (21), Edin Mehmedović (19), Edisa Memić (19), Adrijana Milić (17), Nešet Mujanović (20), Edin Mujabašić Mony (21), Samir Mujić (28), Elvir Murselović (23), Šaban Mustačević (29), Dijana Ninić (20), Selma Nuhanović (17), Indira Okanović (16), Rusmir Ponjavić (20), Raif Rahmani (22), Fahrudin Ramić (34), Nedim Rekić (27), Jasminko Rosić (32), Nihad Šišić (19), Armin Šišić (19), Senahid Salamović (25), Edhem Sarajlić (20), Jasminka Sarajlić (23), Asim Slijepčević Asko (20), Savo Stjepanović (25), Jelena Jezidžić Stojičić (44), Ilinka Tadić (53), Azur Vantić (19), Mustafa Vuković (23), Adnan Zaimović Garo (27).

Na zidu spomen-obilježja stoji poruka Maka Dizdara, koja danas odzvanja jače nego ikada:

„Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo. Ovdje se umire da bi se živjelo.“

Dok neki šute i okreću glavu, Kapija govori.
Dok zločinci slobodno žive, čaršija pamti.
I dok se država bori s pravdom, Tuzla svjedoči istini.

Kapija plače. Ali i opominje.
Da se nikada, nikome i nigdje više ne ponovi.